Politika zaštite od nasilja u obitelji podrazumijeva čitav spektar instrumenata kojima se preveniraju, sprječavaju i sankcioniraju djela nasilja u obitelji te osigurava podrška i zaštita žrtava nasilja. Instrumenti politike zaštite od nasilja u obitelji u Hrvatskoj definirani su Nacionalnom strategijom zaštite od nasilja u obitelji 2017. do 2022. godine, preuzetim međunarodnim okvirom kojim se propisuje potreba zaštite žena od nasilja i zaštita od nasilja u obitelji, Zakonom o zaštiti nasilja u obitelji i drugim relevantnim kaznenim i prekršajnim zakonodavstvom te Protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. U području pružanja podrške i zaštite ženama žrtvama nasilja u obitelji, neprocjenjiva je uloga centara za socijalnu skrb, koji sudjeluju u kreiranju i provedbi integrirane i koordinirane zaštite od nasilja.
Nodalni instrumenti javnih politika temelje se na upotrebi informacijskih resursa kojima raspolaže vlast. Najčešće su to javne informativne kampanje, obrazovanje, uvjeravanje i savjetovanje. Ovim instrumentima vlast povećava znanje društvenih aktera kako bi mogli samostalno donijeti zaključke i odluke o vlastitom ponašanju, s ciljem promjene ponašanja pojedinaca ili organizacija. Instrumenti utemeljeni na informacijama čine važan dio alata podrške koju žrtvama obiteljskog nasilja pružaju centri za socijalnu skrb. Prema Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu Protokol), centri imaju važnu ulogu u informiranju žrtve nasilja s njenim pravima, oblicima i mogućnostima zaštite, postupanju institucija u slučaju nasilja u obitelji, njenoj ulozi i obvezama u postupku s naglaskom na zaštitu djece. Također, uloga centara je upućivanje žrtve i osiguranje pomoći u ostvarivanju prava na besplatnu pravnu pomoć.Intervjui s ravnateljima/cama i djelatnicima/ama centara za socijalnu skrb te voditeljima/icama i djelatnicima/ama organizacija civilnog društva koje djeluju na području Hrvatske pokazali su kako centri u praksi djeluju kao stožerne organizacije koje žrtve nasilja u obitelji povezuju s relevantnim pružateljima usluga podrške i zaštite. U tom radu centri imaju uhodanu suradnju s policijom i pravosudnim tijelima kao i s organizacijama civilnog društva koje pružaju usluge sigurnog smještaja te pravne ili psihološke savjetodavne pomoći:
„Nama u centrima je bilo bitno da je žrtva na sigurnom. Prioriteti su nam tako postavljeni, no ne mogu reći da se ne desi da se neke takoreći ‘manje’ bitne stvari kasnije pokazu kao važne. Tu primarno mislim na pitanje osnaživanja i psihološke podrške, a nju korisnice sigurnih kuća na području naše županije tamo i dobiju.“
U slučaju sumnje ili saznanja o nasilju u obitelji, Protokol o postupanju predviđa da će centri zajedno sa žrtvom izraditi Plan sigurnosti te voditi slučaj u skladu s individualnim planom osiguravajući odgovarajuće resurse za zaštitu i tretman žrtve i počinitelja, koordinirati postupkom, pratiti učinke, preispitati plan i evaluirati slučaj. U praksi se ipak sigurnosni planovi ne koriste se učestalo kao liste procjene ugroženosti/sigurnosti djeteta. Iako se intervjuirani akteri u pravilu slažu oko korisnosti ovog alata, njegova primjena uvelike se razlikuje, a sudionici/e intervjua prepoznaju potrebu za edukacijom o njegovoj primjeni. Zbog hitnosti i krize koja obilježava slučajeve obiteljskog nasilja, individualni planovi se u centrima također izrađuju tek povremeno. Mogućnosti postepenog djelovanja i prilike za izradu individualnih planova ostvaruju se prilikom smještanja korisnica u sigurne kuće. U tim situacijama, individualne planove u pravilu izrađuju stručnjaci/kinje sigurnih kuća zajedno s korisnicama, a centri socijalne skrbi planove supotpisuju i koriste u svom postupanju.
Ovlasti su skup instrumenata koji proizlazi iz prava vlasti na donošenje i provođenje zakona i drugih propisa te podrazumijeva podvrgavanje ciljanih skupina određenim pravilima i sankcioniranje njihovog kršenja. Uključuje pravila, standarde, dozvole, zabrane, zakone i izvršne akte. U tom kontekstu, zakonodavni okvir centrima za socijalnu skrb u mandat daje važne ovlasti za djelovanje u pružanju podrške i zaštite žrtava nasilja u obitelji. Jedna od tih ovlasti je žurno i neodgodivo prijavljivanje nasilja policiji te dostavljanje obavijesti o slučaju, što ispitanici/e na području Vukovarsko- srijemske i Sisačko-moslavačke županije doživljavaju vrlo ozbiljno:
„Mi smo se uvijek slijepo držali da svako nasilje trebamo prijaviti, i uvijek smo reagirali. I nekad bi bilo da bi mi trebali procijeniti trebamo li o nekoj prijavi obavijestiti policiju. Recimo, netko se razvodi i u savjetovanju spomene da je nekad nešto bilo vezano uz nasilje. Nema dvojbe ako bi bilo fizičko ili seksualno, tada se uvijek odlučujemo prijaviti. Spominjanje da je možda netko nekad nekoga ekonomski možda zlostavljao za nas znači potrebu procjene.“
Prilikom prijave nasilja, centri imaju značajne ovlasti za postupanje tijekom sudskih postupaka. Centri imaju važnu ulogu u građanskim postupcima povezanim s razvodima i donošenjem odluka o roditeljskoj skrbi, koji se nerijetko vode istodobno s kaznenim ili prekršajnim postupcima zbog nasilja. Pravne ovlasti koje pri tom imaju na raspolaganju vežu se uz obradu roditelja, postupak imenovanja posebnog skrbnika te davanje prijedloga i mišljenja sudu. Prema Protokolu, tako, u slučaju procjene da su interesi roditelja/skrbnika u suprotnosti s interesima djeteta, centar za socijalnu skrb će imenovati djetetu posebnog skrbnika radi zaštite njegovih prava i interesa. Uz to, centar je akter koji upućuje prijedloge i mišljenja nadležnim tijelima, posebice sudu, za izricanje zaštitnih mjera prema počinitelju nasilja ili za donošenje odgovarajuće mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta (npr. mišljenje o tome s kojim bi roditeljem dijete trebalo živjeti).
Financije kao instrument temelje se na resursima i sposobnosti vlasti da prikuplja i distribuira sredstva. To uključuje financijske transfere pojedincima, poduzećima i organizacijama, koji mogu služiti za poticanje ili obeshrabrivanje aktera. Djelovanje centara za socijalnu skrb u pružanju podrške i zaštite žrtava obiteljskog nasilje veže se isključivo uz dodjelu jednokratnih ili drugih socijalnih naknada.
„Korisnici su neupućeni što trebaju, kod nasilja su tu i egzistencijalni problemi, nema ni dobi. Dolaze mi žene 60+ godina, cijeli život bile u braku. Ide rastava, a on ne želi niti uzdržavati niti godinu dana koje po pravilima mogu dobiti. One su onda osuđene na socijalnu pomoć, možemo im pomoći da ostvare socijalnu pomoć.“
Intervjui s akterima socijalne skrbi na području Vukovarsko- srijemske i Sisačko-moslavačke županije pokazali su da prilikom primjene ovog tipa instrumenta važnu ulogu u usmjeravanju korisnika imaju organizacije civilnog društva koje korisnicima pružaju prave u upravno pravne savjete za ostvarenje prava na socijalne transfere.
Organizacijski instrumenti uključuju pružanje usluga i dobara, bilo kroz izravno djelovanje tijela javih vlasti i javnih poduzeća, delegiranje ovlasti i partnerstva ili kroz pospješivanje dobrovoljnog djelovanja građana i njihovih organizacija, kao i djelovanje tržišta. U pružanju podrške i zaštite žrtvama obiteljskog nasilja vlast u Hrvatskoj korisni hibridni pristup uz značajno oslanjanje na partnerstva s organizacijama civilnog društva. Isključivo oslanjanje na aktivnosti stručnjaka/inja centara za socijalni rad prisutno je samo u provođenju mjere uspostave kontakta sa žrtvom pozivom u centar za socijalnu skrb ili izvidom na teren. Po uspostavi kontakta i procjeni stanja, prema Protokolu, centri preuzimaju koordinacijsku ulogu te u suradnji s nizom javnih, privatnih i neprofitnih aktera žrtvama nude usluge podrške i zaštite.
„Uvijek sam znala da ću moći žrtvu smjestiti sklonište – kada su žrtve tamo, ja sam mirna i od njih se dobije najbolja slika za naše preporuke. I u skloništima se vidi kako funkcioniraju prema djeci, odnosno, koliko su voljne to izgurati. Skloniste pomogne u papirologiji, da ostvare svoje prava, prava na stan, nalaženje posla. Imam sam dvije korisnice koje su se zaposlile, osiguran im je stan. Od skloništa dobijemo detaljna izvješća, saznamo sve…to nam je velika pomoć, jer mi saznamo dio, pola sata u uredu kroz razgovor sa žrtvom nije dostatan za punu sliku.“
Međutim, ograničenost na krizno djelovanje predstavlja izazov dugoročnom rješavanju problema obiteljskog nasilja:
„Problem s kojim se suočavam u praksi je nemoć kada mi dođe žrtva nasilja, primjerice žena s djecom u slučaju u kojem je očito da nasilje potiče od neke ovisnosti. Mi joj predlažemo neke mjere i sigurnu kuću, no ona često želi ostati u kući. Mi bi u takvim situacijama trebali rješavati počinitelja. No, mi tu ništa ne možemo, možda ga opet prijaviti. Sve je to kratkotrajno. U praksi tek se uvodi dugoročniji rad s počiniteljima. Poludnevni boravci, primjerice, bi bila ok rješenja. Usluge savjetovanja ili rehabilitacije nam trebaju jer mjere koje imamo su krizne i rigorozne.“
Analiza dokumenata i aktera koji provode instrumente podrške i zaštite žrtava obiteljskog nasilja pokazala je kako djelovanje centara za socijalnu skrb karakteriziraju hibridne upravljačke prakse. Oni instrumenti u kojima stručnjaci/kinje centara za socijalnu skrb djeluju kao primarni nositelji provedbe, primjerice primarni kontakti sa žrtvom i izvidi na teren ili pisanje preporuka sudovima, vežu se uz upravljačke instrumente povezane s izvršenjem kao temeljnim oblikom provedbe. U praksi provedbe dominiraju instrumenti koji se temelje na hijerarhiji, jasnim zadacima i osiguranju pisane evidencije. U provedbi ovih instrumenata, rukovodstvo osigurava kvalitetu provjeravanjem izlaznih akata, osiguranjem uputa i jasnih internih procedura (poput internih protokola). Poštovanje procedura i standarda profesije potiče se mehanizmom unutarnjem nadzora ili nadzora ministarstva, a važnu ulogu ima i stavljanje upravljačkog naglaska na profesionalnu odgovornost. Istovremeno, kao što ilustrira izjava u nastavku, stručnjaci obiteljskih timova u svom djelovanju jako paze na osiguranje pisane evidencije o svim radnjama. S druge pak strane, instrumenti poput smještanja korisnika u udomiteljske obitelji ili provedbe mjera stručne pomoći, provode se s naglaskom na mjerenje izvedbe. Izvedba podugovorenih pružatelja usluga (stručne pomoći, udomiteljske skrbi, smještaja u sigurne kuće) mjeri se supervizijskim obilascima (u slučaju udomitelja) te detaljnim izvješćima samih pružatelja. Istovremeno, mjerenje izvedbe sve je više prisutno i u unutarnjoj organizaciji rada. Kao što pokazuje izjava u nastavku, aplikacija socskrb sve više djeluje kao alat za učinkovitu razmjenu informacija i dokumenata kao i za praćenje statusa predmeta:
„Aplikacija socskrb mi jako pomaže, možda sve kolege ne dijele mišljenje. Naravno, aplikacija je bolja je i prilagođenija poslovima koji se tiču naknada. Općenito govoreći, omogućava nam veliku ušteda na vremenu jer s njom imamo sustav u kojem je sve na jednom mjestu – svaki akt koji radimo. S njom mi je sve na jednom mjestu i ne trebam zvati 10 kolega da dođem do podatka. I dalje imamo fascikle, nos sada uz njih imamo sve imamo jednom mjestu bez pretraživanja. Također, omogućava mi da vidim broj i status predmeta vidim po osobi, unatrag 7 godina. ..naše vodstvo nekad zna izbaciti te podatke I to stvori negativnu atmosferu. Važno je ipak reći da predmeti nisu lako usporedivi, neki djelatnici npr. imaju 2 akta koji duže traju, a oni koji rade s novčanim naknadama imaju duplo više akata.“
Instrumenti koji se temelje na partnerstvima i suradnji, kao što je primjerice pravna ili psihološka savjetodavna podrška organizacija civilnog društva, vode se mehanizmima utemeljenim na suradnji i povjerenju. Također, kao što ilustrira izjava u nastavku, u praksi suradnje sa sigurnim kućama i udomiteljima, važan upravljački mehanizam je upravo povjerenje utemeljeno na višegodišnjoj suradnji:
„Udruge i udomitelji, meni u životu lakše funkcionirati kada ljude znam. Na početku karijere neke stvari nisam znala, na kada idete na edukacije, a dio edukacija vode baš udruge ili stručnjaci udruga dolaze na iste edukacije puno ti je lakše raditi kasnije s tom osobom. Čim ti čovjeka znaš , lakše je, tako je meni sa sigurnom kućom u našoj županiji.”
Osim u kontaktu s vanjskim dionicima, suradnja i povjerenje djeluju kao važan mehanizam internog upravljanja. Uz upravljanje provedbom konkretnih radnih zadataka, model suradnje sve više postaje važan za općenitu koordinaciju aktera na lokalnoj razini. Protokol o postupanju je stoga prepoznat kao važan okvir za suradnju, a prema uvidima sudionika/ca intervjua zadnjih godina šire se i jačaju mreže suradnje. Važan upravljački alat za to postali su i koordinacijski sastanci lokalnih dionika. Iako su u protekloj godini zbog epidemije COVID-a sastanci lokalnih dionika zaštite od nasilja u obitelji bili ograničeni, oni predstavljaju važan alat za integrirano pružanje podrške i zaštite žrtvama. Djelovanje na razvoju i održanju mreže suradnje i partnerstava, zaključno, upravo predstavlja nužan smjer razvoja ove javne politike.
