Aktivnosti zaštite i potpore predstavljaju ključne instrumente u sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, a istaknute su i u Konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulskom konvencijom), koja zaštitu i potporu predviđa kroz osiguravanje pristupa instrumentima i uslugama koje olakšavaju oporavak od nasilja, pomoć, specijalizirane usluge potpore žrtvama, osiguravanje dovoljnog broja skloništa te potporu i zaštitu djeci svjedocima. Provedba navedenih instrumenata u Hrvatskoj odvija se u okviru sustava socijalnih usluga, s centrima za socijalnu skrb kao glavnim koordinatorima i pružateljima potpore. U provedbi instrumenata zaštite i potpore žrtvama nasilja u obitelji, centri usko surađuju s drugim tijelima javne vlasti kao i s organizacijama civilnoga društva koje u ovoj politici imaju važnu ulogu.
Kako bi osnažila kapacitete djelatnika/ca u sustavu, udruga B.a.B.e. priprema priručnik, čija je svrha pružiti uvid u instrumente i pristupe implementaciji javnih politika, posebice u kontekstu pružanja podrške žrtvama obiteljskog nasilja. Polazišna točka priručnika svakako je koncept javnih politika, koji obuhvaća „različite intervencije države za postizanje javno definiranih ciljeva na određene načine“[1]. Iz ove definicije proizlaze dva temeljna elementa javnih politika, a to su njihovi ciljevi i instrumenti, pri čemu je u podlozi svake intervencije temeljni cilj ostvarenja dobrobiti zajednice. Sam proces kreiranja javnih politika zahtijeva dobro poznavanje ciljanih skupina te upućenost i senzibiliziranost za problematiku. U kontekstu ovog priručnika, u fokusu je problematika nasilja u obitelji i partnerskog nasilja, a ciljana su skupina žrtve ovih oblika nasilja. Imajući u vidu konkretne izazove identificirane analizom aktualnog stanja pružanja socijalnih usluga za žrtve obiteljskog nasilja na području Republike Hrvatske, usmjerile smo se na poticanje novih napora za razvoj analitičkih, menadžerskih i političkih znanja na individualnoj, organizacijskoj i sustavnoj razini. Učinkovito upravljanje sustavom podrške ovoj ranjivoj skupini, kao i u svakom procesu dizajna i implementacije javne politike, uvelike je uvjetovano razvijenošću ovih kapaciteta, dok nedostatak istih često rezultira preopterećenošu dijelova sustava, nedosljednim praksama i većom mogućnošću propusta. Kao što je izloženo u tekstu, aktualni sustav socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj funkcionira uz brojne poteškoće, iako na raspolaganju ima niz raznovrsnih instrumenata podrške žrtvama obiteljskog nasilja. Neki od razloga za to su nedostatak ljudskih kapaciteta, neravnomjerno razvijena mreža pružatelja socijalnih usluga, nedovoljno razvijena suradnja s pojedinim sektorima uključenim u rad sa žrtvama te administrativna preopterećenost. Pružajući uvid u različite modele upravljanja provedbom podrške žrtvama nasilja u obitelji, ovaj priručnik prepoznaje potencijal hibridnog modela koji se primjenjuje u hrvatskom sustavu socijalne skrbi, pri čemu vanjski akteri sa specifičnim znanjima u području podrške žrtvama obiteljskog nasilja osnažuju institucionalne kapacitete i rasterećuju sustav šireći mrežu socijalnih usluga u zajednici. To ne uklanja odgovornost donositelja odluka, već naprotiv, otvara prostor za dodatni razvoj kapaciteta na razini vlasti kako bi proces dizajna javnih politika integrirao sve potencijale koji se manifestiraju kroz aktualne prakse. Važno je naglasiti kako pri kreiranju politika ključnu ulogu igraju svi relevantni akteri koji sudjeluju u njihovoj implementaciji te da politike čija je svrha ostvarivanje dobrobiti zajednice moraju uključivati zajednicu. U tom kontekstu, ističu se izvaninstitucijske socijalne usluge, koje značajno doprinose smanjenju socijalne isključenosti žrtava obiteljskog nasilja, a koje se najčešće pružaju u partnerstvu s lokalnim centrima socijalne skrbi.
Razvoj usluga u zajednici dio je procesa reforme sustava socijalne skrbi, čiji je cilj osnažiti ovaj sustav za učinkovitu borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti, uključujući rizike povezane s obiteljskim nasiljem. Ravnomjerna regionalna zastupljenost, zaustavljanje trenda institucionalizacije, poticanje suradnje i osnaživanje lokalnih zajednica za pružanje socijalnih usluga neki su od strateških prioriteta kroz koje Republika Hrvatska nastoji povećati kvalitetu socijalnih usluga. Projekt Savjetom i razgovorom protiv nasilja i socijalne isključenosti osmišljen je i provodi se s ciljem ubrzanja ovih procesa pružanjem socijalnih usluga za žrtve obiteljskog nasilja na području Sisačko-moslavačke i Vukovarsko-srijemske županije, koje prema stupnju razvijenosti zaostaju za nacionalnim prosjekom. Provedba projekta u partnerstvu s lokalnim centrima za socijalnu skrb omogućila je bolji uvid u probleme s kojima se susreću pružatelji socijalnih usluga za žrtve obiteljskog nasilja, ali i implementaciju aktivnosti koje predstavljaju izravan odgovor na te probleme – suradnju udruge B.a.B.e. s centrima pri pružanju izravne podrške žrtvama, razmjenu iskustava i specifičnih znanja te stvaranje materijala poput ovog priručnika, namijenjenog dugoročnoj primjeni. Potreba za daljnjim razvijanjem i širenjem mreže socijalnih usluga dodatno je naglašena za vrijeme trajanja projekta, tijekom kojeg je dostupnost socijalnih usluga smanjena zbog zdravstvene krize i potresa koji je pogodio ionako nedovoljno razvijenu Sisačko-moslavačku županiju. U ovim izvanrednim i rizičnim okolnostima za žrtve obiteljskog nasilja, kapaciteti za kvalitetnu implementaciju politike prevencije i suzbijanja obiteljskog nasilja pokazali su se ključnima za umanjiivanje negativnih posljedica krize na zajednicu u cjelini, a budući razvoj ove politike i njezinih instrumenata ovisit će o sposobnosti uključenih aktera da prikupljaju, analizairaju i međusobno razmjenjuju podatke o potrebama i adekvatnim odgovorima na krize koje nas potencijalno očekuju u budućnosti.
[1] Nives Miošić, Jelena Berković i Martina Horvat, Analiza i zagovaranje javnih politika, Gong i Centar za cjeloživotno obrazovanje Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, 2014. Str. 8
